Metalni dijelovi rimskih vrata – primjeri iz Bosne i Hercegovine

Sažetak

U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, ali i drugim muzejskim ustanovama poput muzeja u Zenici, Doboju, Travniku, Tuzli, Franjevačkom samostanu u Visokom, pohranjeno je više predmeta koji se mogu determinirati kao metalni dijelovi rimskih vrata. Riječ je o ključevima, rezama, zasunima, bravama, katancima, baglamama, ogradama, halkama za vrata, drškama vrata i oplatama od brava. Od samih početaka čovjek je stvarajući prva organizirana staništa pokušao napraviti i način zaštite. Ti oblici podrazumijevali su i prve forme vrata, koja su se protokom vremena razvijala. U rimsko doba vrata postaju univerzalni i neizostavni element objekata. Ključevi dobijaju i simboličku ulogu. Oni postaju simbol graničara, jasne razlike između vanjskog i unutarnjeg, dobrog i lošeg, poznatog i nepoznatog. Ključevi postaju dio ikonografije božice Hekate, Janusa, Afrodite, Kronosa, Heliosa, Cibale i Erosa. Materijal od kojeg su u rimsko doba metalni dijelovi vrata izrađeni najčešće je željezo, bronza, ali i srebro i pozlata. Ovi predmeti su primarno imali funkcionalnu, a tek sekundarno dekorativnu namjenu. Prvi tipovi ključeva zabilježeni su još kod starih Egipćana, stanovnika Mezopotamije, a potom Grka, Etruščana i Rimljana. Rimski sistem brava podrazumijevao je dva osnovna principa. Stariji sistem predstavljao je dvostruko guranje s bravom koja je imala zasun na ručno potezanje, dok je mlađi bio okretni sistem. Sistemom dvostrukog guranja brava se otvarala na način da se zupcima koji su bili na bradi ključa, pošto se ključ uvuče u bravu, podižu mali klinčići koji su fiksirali zasun. Ovaj tip se koristio u antici i tokom cijelog perioda Carstva. Okretni sistem je funkcionirao uz pomoć mehanizma s ključaonicom – claustrum i uz pomoć ključa – clavis. Guranjem ključa zasun se direktno pomicao. Ovaj je sistem predstavljao tehnički napredak i smatra se rimskim izumom. U masovniju upotrebu ulazi od II stoljeća. Ključevi se u odnosu na materijal od kojeg su izrađeni, konstrukcijske razlike, različite oblike, dijele na više tipova. Tako su u ovom radu obrađeni primjerci više tipova. Na prvom mjestu to su antropomorfni ključevi Stechschlüssel tip. Ovaj tip ključeva nalikuje na ljudske figure (T. 1). Drugu veliku skupinu predstavljaju klasični ključevi tzv. Schiebschloss tipa (T. 2-10). Ovi su ključevi služili za manipuliranje brava sa zasunom na potezanje. Razlike među njima očituju se u broju zubaca na glavi ključa koji mogu biti u jednom i u dva reda te ih može biti od dva do pet. Najveći broj ih je željeznih, dok ih je manji broj bio i od bronze. Razlike su uočene i u odnosu na držač, koji je gotovo po pravilu imao na vrhu prstenasti završetak koji je mogao biti uokviren kružno ili u obliku slova V ili oktogonalne forme. Ako su u pitanju ukrasni elementi, onda su to kose, prave i poprečne linije. Treći tip odnosi se na prsten ključeve (T. 11), koji su mogli imati željezne i bronzane primjerke, te glave koje su mogle biti četvrtaste, okrugle ili sa zupcima. Glave su mogle biti horizontalno postavljene i kod takvih primjera predmeti su mogli služiti i kao prstenovi, te okomito – vertikalno postavljene glave koje su imale isključivo funkciju ključa. Ovakva rješenja korištena su i kod zlatnih prstenova koji su imali isključivo dekorativnu ulogu (T. 11, sl. 1). Četvrti tip ključeva odnosio se na velike primjerke (T. 12. 13) koji su služili za otvaranje velikih brava, na kapijskim i velikim ulaznim vratima. Ti ključevi su bili naglašeno većih dimenzija. Neki primjerci su imali oblik sidra (T. 12, sl. 1-7. 9), dok su neki imali dva zupca sa strane (T. 12, sl. 8). Četiri primjerka služila su za otvaranje velikih brava Drehschloss ili Vorhängeschloss tipa. Ovi ključevi (T. 13, sl. 1-4) poznati su u literaturi pod nazivom Vexirschlüssel. Zanimljive primjere predstavljaju i ključevi jednostavne izrade sa savijenom glavom (T. 13, sl. 6. 7), s dva (T. 13, sl. 8), ili tri zuba (T. 13, sl. 9), te primjerak rađen u pozlati (T. 13, sl. 11). U manju skupinu mogu se uvrstiti atipični ključevi (T. 14). Ovi ključevi, iako oblika koji podsjeća na recentnije primjerke, pripadaju rimskodobnim. Osnovni razlog ovakve determinacije je činjenica da su pronađeni na lokalitetima potvrđene rimske provenijencije, kao i komparativni primjerci pronađeni također na rimskim lokalitetima. Posebna kategorija metalnih dijelova vrata predstavljaju baglame (T. 15-17). Osnovna funkcija baglama jest da drže vrata i povezuju štokove s vratima. Na ovaj način olakšavaju upotrebu vrata. U odnosu na konstrukcijske karakteristke baglame mogu biti sastavljene iz dva odvojena dijela od kojeg jedan dio ima trn, a drugi čašicu ili kružni otvor na koje je prvi dio stavljan (T. 15, sl. 1. 2. 9. 10. 11, T. 16, sl. 2. 5, T. 17, sl. 1. 2. 6). Druga vrsta baglama podrazumijeva primjerke koji su imali oba dijela povezana u formi zatvorenih halki, koje su se za štokove i vrata povezivali nitnama i ekserima (T. 15, sl. 4. 5. 6. 7. 8, T. 16, sl. 6. 7). Treća skupina baglama predstavlja primjerke koji su podsjećali na oblik slova U ili O te su oštrim špicastim krajevima bili pričvršćivani na štokove i ivice vrata (T. 15, sl. 12. 13. 14, T. 16, sl. 8. 9. 10, T. 17, sl. 3. 5). Znatan broj primjeraka definiranih kao baglame mogao je imati i dvojaku namjenu. Osim kao baglame, mogli su služiti i kao dio zaprežnih kola (T. 15, sl. 7. 8), konjske opreme (T. 16, sl. 1), nosača arhitektonskih dijelova (T. 15, sl. 1. 2. 9. 10), nosača izolacionih ploča (T. 17, sl. 1. 2) i slično. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine pronađeno je i nekoliko ostataka rimskih brava i lokota (T. 18). Primjeri koji su imali limena pera za blokiranje su predstavljali katance (T. 18, sl. 4. 5). U kontekstu brava na području naše zemlje pronađeno je i više oplata od brava (T. 19. 20), koji su se nalazili na vanjskoj strani brave pričvršćeni na drvenu podlogu. Uloga oplate bila je da zaštiti bravu prilikom svakodnevnog korištenja. U odnosu na oblik, materijal i dimenzije razlikujemo željezne, bronzane i srebrene, okrugle, četvrtaste, velike i male oplate. Srebreni primjerci manjih dimenzija (T. 20, sl. 1. 4. 5) korišteni su za male bravice škrinja i malih kutija, dok su veće željezne oplate služile za velike brave ulaznih vrata. Sastavni dio vrata i sistema zaključavanja bile su i reze (Tab. 21. 22). Ovaj je mehanizam imao dva osnovna dijela. Jedan je bio fiksiran i pričvršćen za štok (T. 21, sl. 1. 2. 3-9, T. 22, sl. 1. 8-15), dok je drugi dio bio fleksibilan i u formi prečke se uvlačio u fiksni dio, čime su se vrata zatvarala. Fleksibilni dio mogao je biti stavljen sa strane ili je, ako je fiksni dio bio otvoren u gornjem dijelu, postavljen odozgo prema dolje (T. 21, sl. 3, T. 22, sl. 4. 16). Prisustvo brave tipa Schiebschloss potvrđuju i nalazi zasuna – elemenata koji su bili sastavni dio mehanizma ovog tipa brave (T. 23). Zupci glave ključa prihvatali su zasun prilikom otključavanja dodirujući udubljenja u obliku četvrtastih, srcolikih, trokutastih i okruglih profilacija ili ulegnuća u obliku svastike. Vrlo reprezentativne primjere drški s bogatijih ulaznih vrata oblika ljudskih ili glava lavova (T. 24) te čitavih ženskih figura zabilježeni su također u muzejskim institucijama u Bosni i Hercegovini. Analogni primjeri diljem Rimskog Carstva potvrđuju hronološku determinaciju naših predmeta. Dva do sada nepublicirana primjera željezne ograde, vjerovatno od kapije s lokaliteta Mogorjelo, također predstavljaju metalnu opremu (T. 25). Ovi fragmenti po svojim većim dimenzijama vjerovatno pripadaju dijelu ograde ili kapije, ali nije isključena ni mogućnost da je riječ o kovanim dijelovima namještaja ili dijelovima zaprežnih kola. U posljednju grupu metalnih dijelova vrata mogu se uvrstiti halke od vrata koje su zabilježene u nekoliko slučajeva (T. 26). Ovi primjerci mogli su podjednako služiti kako za velika ulazna vrata i kapije, tako i u slučajevima otvaranja škrinja, sanduka i dijelova namještaja.