Lik ilirskog kralja Gencija u prikazima starih pisaca

Sažetak

Rimsko ratovanje u Iliriji šezdesetih godina 2. st. pr. n. e. prouzročilo je u antičkoj historiografiji stanovit broj istraživački atraktivnih bilježaka koje izravno karakteriziraju ilirskog kralja Gencija.1 Najopširniji sačuvani pisani izvor je Tit Livije, koji je nesumnjivo ovisio o izgubljenim podacima suvremenika 3. ilirskog rata, grčkog državnika i historičara Polibija.2 Sliku Gencijeva karaktera, Livije je gotovo upotpunosti preuzeo od Polibija. U manjem opsegu, uglavnom sporadično i uzgredno, Gencija spominju i drugi autori. Oni koji su pisali grčkim Diodor sa Sicilije (1. st. pr. n. e), Plutarh (1 / 2. st.), Apijan iz Aleksandrije (2. st.), Kasije Dion (2 / 3. st.), Atenej iz Naukratije (2. / 3. st.), Klaudije Elijan (2. / 3. st.), i latinskim Valerije Maksim (1. st.), Gaj Velej Paterkul (1. st.), Flor (2. st), Eutropije (4. st.) i Paulo Orozije (4. / 5. st.). Prikazi starih pisaca omogućuju praćenje događaja Gencijeve vladavine od stupanja na vlast do posljednjih dana života provedenih u zatočeništvu. U odnosu na podatke o drugim ilirskim vladarima, oni o Genciju su raznovrsniji i usklađeniji, ali i selektivni i fokusirani na zbivanja u Iliriji uoči i tijekom 3. makedonskog i 3. ilirskog rata. Od toga odstupa samo Livijev podatak za 182. / 81. godinu pr. n. e., kad se Gencije sumnjiči za gusarske pothvate u Jadranskom moru. Rijetke reference o Gencijevoj naravi, odnosu prema podanicima i članovima obitelji ispisuju se kako bi se istaknuo rimski neprijatelj, i ilustrativni su primjeri rimske političke i vojne propagande.