Između dvije obale. Pregled transjadranskih veza u srednjem bronzanom dobu

Sažetak

Cilj ovog rada je da pruži sažet, ali obuhvatan arheološki pregled komunikacija, transfera i transformacija koji su se odvijali na području srednjeg Jadrana tokom srednjeg bronzanog doba (oko 1700 / 1650-1325 / 1300 BC) i koji su doprinijeli formiranju pogleda na svijet zajednica koje su živjele uz njegove obale. Geografske posebnosti, zajedno sa arheološkim podacima dostupnim za ovu fazu, čine datu oblast i vremenski okvir idealnom laboratorijom za istraživanje povezanosti udaljenih zajednica u razdoblju velikih transformacija, tokom kojih su i predio i društveni odnosi pretrpeli značajne promjene.

Na osnovu dostupne arheološke evidencije o transjadranskim komunikacijama i interakcijama, može se pretpostaviti da su prekomorski  kontakti  tokom srednjeg bronzanog doba bili zaista intenzivni i duboko integrisani u način života jadranskih zajednica (slika 6 ). Pri tom se ne smije izgubiti iz vida činjenica da ono što pokazuju arheološki ostaci predstavlja samo minorni odraz onoga što se zaista zbivalo. Na primjer, izuzetno su intrigantne indikacije koje ukazuju da su zajednice iz sjeverne Apulije bile specijalizovane za proizvodnju tekstila ukrašenog istim motivima kao i posude apeninske kulture. Polazeći od toga može se pretpostaviti da je tekstil bio roba kojom se trguje od jedne do druge obale. Iako iz tog doba nema očuvanog tekstila, zbog čega takva pretpostavka mora ostati na nivou spekulacija, ona je ipak od pomoći za sagledavanje diskrepance između onog što vidimo i onoga što je onda bilo.

Postavlja se i pitanje zbog čega je došlo do osjetnog intenziviranja transjadranskih interakcija u vremenu oko 1700/1600 BC. Je li to uzrokovano uvođenjem nove tehnologije morske plovidbe koja je omogućila brže putovanje i prevoz više ljudi i robe, ili su u pitanju neki drugi razlozi? Jadranske zajednice su vjerovatno bile upoznate sa aktuelnom tehnologijom plovidbe zahvaljujući čestim susretima sa mornarima sa egejskog područja koji su neprestano putovali na zapad od 17. do 16. vijeka pr.n.e. Međutim, nema potvrde da je u to vrijeme došlo do nekog znatnijeg teh- nološkog napretka u razvoju lokalnog pomorstva, niti postoje materijalni dokazi da su domorodci sami plovili. Prema sadašnjem znanjima o pomorstvu u praistoriji, ovo intenziviranje se ne može dovesti u vezu sa uvođenjem jedrenjaka u morsku  plovidbu. Ova tehnologija predstavlja revoluciju u svim parametrima pomorskog putovanja, jer znatno skraćuje vrijeme plovidbe i povećava kapacitet tereta. No, prema dosta uvjerljivim podacima Broodbanksa, jedrenjaci su na prostoru centralnog Mediterana usvojeni tek tokom 13–12. vijeka pr.n.e. U to vrijeme, ili nešto kasnije, pada i najstarija materijalna potvrda lokalnog pomorstva na jadranskom području. To je drveni čamac iz uvale Zambratija u Istri koji je datiran u vrijeme između posljednje četvrtine 12. i posljednje četvrtine 10. vijeka pr.n.e.

Prema tome, transjadranska putovanja tokom razmatranog vremenskog razdoblja mogla su se odvijati na dugim čamcima sličnim onima koji su pretpostavljeni za cetinski period i za ranija razdoblja. Takvi čamci obezbjeđuju maksimalni dnevni radijus od 50 km, omogućavajući prelazak jadranskog basena u visini Monte Gargana na zapadoj obali i Sušca na istočnoj obali, u dvodnevnom putovanju, sa noćnim zaustavljanjem na Palagruži. No, ako je takvo zaustavljanje bilo neophodno  i tokom srednjeg bronzanog doba, postavlja se pitanje zašto na Palagruži nema nalaza iz ovog perioda? Forenbaher je već pokazao da to nije posljedica stanja arheološke istraženosti, već objektivni odraz situacije iz tog vremena. Naime, to ukazuje da putnici iz srednjeg bronzatog doba nisu imali stalnije postaje na Palagruži, već su se samo kratko zadržavali na ovom ostrvu.

Čini se da je za visoki intenzitet transjadranskih komunikacija u srednjem bronzanom dobu odlučujuća bila sigurnost plovidbe i rutiniranost  plovidbenih puteva. To je bilo moguće zahvaljujući stabilnim kontaktima koje kontrolišu i sprovode dobro organizovane zajednice koje su živjele u sistematski utvrđenim naseljima. Plovidba na toj relaciji je već bila u velikoj mjeri savladana, a u takvim uslovima opada značaj međustanica na sredini Jadrana, kakva je bila Palagruža. Na njima nema dužeg zadržvanja, već je pažnja moreplovaca u punoj mjeri usmjerena na krajnja odredišta – centralnu Dalmaciju i sjevernu Apuliju.