Stanje istraženosti: tragovi starog Rima na Nevesinjskom polju

Sažetak

Nevesinjsko polje je jedna od najmanje istraženih mikroregija u Bosni i Hercegovini. Kako bi se ukazalo na potrebu za novim arheološkim istraživanjima, u ovom radu su predstavljeni rezultati ranijih istraživanja iz rimske provincijalne arheologije i historije. U rimskom periodu ovaj prostor je administrativno pripadao rimskoj provinciji Dalmaciji. Na više lokaliteta na Nevesinjskom polju potvrđeni su nalazi iz rimskog perioda (Udrežnju, Biogradu, Zovom Dolu, Lukavcu, Kifinom Selu – Drenoviku, Postoljinama, Presjeci, Luci, Zaboranima, Brataču, Džinovoj Mahali itd.). Kombiniranjem hronološke i tematske metode prepoznate su četiri faze istraživanja Nevesinjskog polja. Prva faza započinje istraživanjima Karla Pača (Carl Patsch) i Filipa Balifa (Philipp Ballif) krajem 19. stoljeća. U početnoj fazi istraživanja naglasak je bio na objavljivanju epigrafskih spomenika i određivanju trase rimske ceste koja je prolazila koz ovo polje. Tako je prvi epigrafski nalaz sa prostora Nevesinjskog polja objavio 1893. godine Karl Pač u časopisu Archäologisch-epigraphische Mitteilungen aus Österreich-Ungarn. S druge strane Balif je u djelu Römische Strassen in Bosnien und der Hercegovina utvrdio da je trasa rimske ceste Narona–Sarajevsko polje (Aquae) išla do Nevesinjskog polja. Ipak, prilikom svojih istraživanja u Hercegovini Pač uopće nije razmatrao mogućnost da važna komunikacija koja je povezivala unutrašnjost s primorjem nije cijelom svojom dužinom išla dolinom Neretve, odnosno nije prepoznao važnost Nevesinjskog polja u tom kontekstu. To ne iznenađuje, jer o ovoj komunikaciji koja je išla preko Nevesinjskog polja nema nikakvih podatakau rimskim itinerarima. Međutim, kasnija istraživanja i novootkriveni natpis konzularnog beneficijara Drenovik dokazuju da je Nevesinjsko polje bilo važno komunikacijsko čvorište.
Nakon, uslovno rečeno, “Pačove ere” dolazi do stagnacije arheoloških istraživanja rimskog perioda na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. U tom razdoblju nije bilo istraživanja na prostoru Nevesinjskog polja, pa samim tim ni objavljivanja njihovih rezultata. Tek dvadesetih godina prošlog stoljeća situacija se u ovom kontekstu popravlja zahvaljujući radu Dimitrija Sergejevskog. Treba naglasiti da je Sergejevski izvršio preliminarna arheološka istraživanja na Nevesinjskom polju. Prvi njegov značajan nalaz potječe iz 1926. godine, kada je boraveći u Kifinom Selu na lokalitetu Drenovik pronašao ostatke rimskog naselja. Ipak, Sergejevski nije uspio izvršiti sistematsko istraživanje tog lokaliteta iz razloga što je u periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije bio jedini klasični arheolog u Bosni i Hercegovini. Tek 1946. godine ovaj naučnik je ponovno došao na prostor Nevesinjskog polja i nastavio svoja istraživanja. Iste godine je u svrhu istraživanja studiozno obišao središnji i južni dio polja. Naredne, 1947. godine isto je učinio i s preostalim sjevernim dijelom. Važno je naglasiti da Sergejevski kritički pristupa ranijim istraživanjima Balifa i Pača navodeći kako nisu prepoznali važnost rimske komunikacije koja je prolazila kroz Nevesinjsko polje. Za razliku od nekih njegovih ranijih radova, ovdje se jasno očituje kritički stav i oslobađanje od zaključaka do tada neprikosnovenih autoriteta. Kao najznačajniji rezultat svog dvogodišnjeg istraživanja Sergejevski je s pravom označio otkriće 30 kilometara rimske ceste. Pored toga, Sergejevski je na prostoru Nevesinjskog polja otkrio ostatke četiri rimska naselja na lokalitetima Bojište, Drenovik, Kruševljani i Presjek, kao i značajan broj sitnih arheoloških nalaza.
Treće istraživanje ovog prostora poduzeli su Esad Pašalić i Ivo Bojanovski. Pašalić se primarno sredinom pedesetih godina bavio rimskom cestom Narona – Aquae S(...?) koja je prolazila kroz Nevesinjsko polje. U monografiji Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini (1960) Pašalić je sumirao svoja istraživanja. Ipak, najveći doprinos istraživanju Nevesinjskog polja u rimsko doba dao je bez sumnje Ivo Bojanovski. Pored cesta, Bojanovski je dao nemjerljiv doprinos izučavanju lokalne etnografije i antičke topografije ovog dijela Hercegovine. Svoja istraživanja arheoloških lokaliteta iz rimskog perioda u istočnoj Hercegovini Bojanovski je započeo sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća s ciljem da ukloni ranije predrasude koje su postojale u bosanskohercegovačkoj arheologiji u vezi s kulturnohistorijskim razvojem ovog prostora u rimskom periodu. S pravom je zaključio da su njegovi prethodnici ovu oblast promatrali iz savremene vizure, što znači da su na neki način poistovjetili ruralni način života koji je tu dominirao u prvoj polovini dvadesetog stoljeća s antičkim vremenom. Rezultate svojih istraživanja Nevesinjskog polja Bojanovski je objavljivao u časopisu Zavičajnog muzeja Trebinje (danas Muzej Hercegovine) Tribunia i Godišnjaku Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Koristeći se horološkom metodom, analizom rimskih itinerara i arheološkog materijala, ovaj je arheolog definisao trase rimskih puteva koje su prolazile kroz Nevesinjsko polje. Važno je napomenuti da je Bojanovski prilikom svojih istraživanja locirao stražarnice (speculae, burgusi) na nekoliko lokaliteta na Nevesinjskom polju (Udrežnju, Drenoviku, Postoljanima, Luki i Lješću). S pravom je smatrao da je jedino mjesto na Nevesinjskom polju gdje bi trebalo tražiti stanicu konzularnih beneficijara Drenovik. Stoga je posebno važno otkriće votivnog spomenika na tom lokalitetu 2018. godine. To je krunski dokaz da Bojanovski nije pogriješio u svojoj procjeni da se na prostoru Drenovika nalazila stanica konzularnih beneficijara koji su nadzirali sigurnost prometa.
Bojanovski je pionir etnografskih istraživanja Nevesinjskog polja i začetnik posljednje faze koju smo definisali prema tematskom kriteriju. Izučavanju ovog naučnog problema on pristupa u skladu s tadašnjim metodološkim postavkama tradicionalne arheologije, te na osnovu analize narativnih izvora, onomastike i arheološkog materijala zaključuje da je stanovništvo ovog prostora u ranocarsko doba bilo u kulturološkom smislu homogeno. Bojanovski priznaje da je metodom eliminacije iz Plinijevog popisa locirao Glinditiones na Nevesinjskom polju. Dio naučnika se ne slaže s tezom Ive Bojanovskog kako je prostor Nevesinjskog polja bio dio teritorija Glinditiones. Odgovor na pitanje teritoriji kojoj indigenoj zajednici je pripadalo Nevesinjsko polje bavili su se još Géza Alföldy, J. J. Wilkes, Svetlana Loma, Alka Domić Kunić i Dragana Grbić (Nikolić).